Subota... Najrađe bismo se izležavale i do podne pile kavu, ali nas četiri ženskice iz naše škole smo se odlučile priključiti projektu koji je pokrenula naša Županijska udruga turističkih vodiča povodom Međunarodnog dana turističkih vodiča, a to je besplatan obilazak stare gradske jezgre.

    Margarita Lučić i Ena Protega, učenice 3K razreda, zajedno s profesoricom Boženom Bralić i mnome, knjižničarkom Meri Pupačić, odlučile smo malo prkositi buri i u 10 sati se  ostalim građanima kod spomenika Petru Krešimiru IV., u našem Đardinu, pridružiti u obilasku grada.

    Kako u našem jeziku ne postoji za vodiča ženski rod, malo ću improvizirati i reći da nam je vodička bila bivša učenica naše škole Marina Garma i to nam je posebno bilo drago, uistinu nam je bila zanimljiv govornik. Pošli smo od spomenika kroz Đardin, slušali o knezu i franjevcima...ušli kroz glavi ulaz u staru gradsku jezgru, obišli tri crkve, Marijinog uznesenja, Svetog Ivana i Svetog Krševana, te se od Samostana sv. Luce spustili prema Katedrali.

    Čuli smo mnogo zanimljivih detalja i pričica koje vam nećemo otkrivati kako bismo vas motivirali da se i sami dogodine priključite ovom projektu. Naše učenice su se u početku malo sramile jer su bile među odraslima, a neki među njima su bili i predstavnici Turističke zajednice i Ureda za kulturu, ali kasnije su se opustile i bile sretne što su s nama.

    Željela bih nešto reći; nikada nisam bila u krstionici u Katedrali i jako sam se veselila upravo tome. Zamišljala sam je kao pravokutnu prostoriju u kojoj se nalaze ona tri anđela koja drže posudu u kojoj se djeca krste i koje sam vidjela u knjigama. Ali kad sam ušla u tu skučenu prostoriju svu isklesanu u kamenu s četirima anđelima na stropu i četirima lepezastim školjkama, a iz one istočne izbija sunce i uklesano i stvarno sa svojim zlatnim zrakama i probija se kroz čipkaste urese na posudu nad kojom se vrši obred krštenja, ostala sam izbezumljena. Zadnji put sam se tako osjećala kad sam ušla u mauzolej obitelji Račić u Cavtatu a koji je djelo Ivana Meštrovića. Ali krstionica Jurja Dalmatinca je nešto puno snažnije i mističnije, intimnije i impresivnije pa nisam mogl vjerovati da sam u stvarnosti. A kad su listići koji se nalaze uokrug krstionice zasvirali oponašajući note, kad ih se kucka, čaroliji nije bilo kraja.

    Ja ne znam jesu li moji sugrađani toga svjesni, ali jedno je sigurno: u krstionici Jurja Dalmatinca, u šibenskoj Katedrali, spava najveće blago ovoga svijeta, a to je sunce, najljepše sunce ikada viđeno među svim suncima beskrajnog svemira. I tom suncu sićušni listići pjevaju najljepše pjesme ikada ispjevane.

    Zasigurno svatko od nas koji je taj dan bio u šetnji našim gradom s ljubaznim i zanimljivim vodičima ima svoju pričicu, a željela bih da je i vi dobijete dogodine priključujući se ovom projektu.